Danas se neće slaviti ovaj datum. Neće biti svečane akademije, neće biti dodjele priznanja zasluženim, neće se položiti cvijeće na spomen-obilježjima. U osnovnoj školi Otoka neće biti historijski sat na kojem će djeca učiti o jednom od najsvjetlijih trenutaka u svojoj historiji. Danas, 30 godina nakon oslobođenja Bosanske Otoke, prisjećamo se u tišini. Prisjećamo se onih kojima dugujemo slobodu, a koji su na tom putu ostavili svoje živote.
Jedan od onih koji su bili tu, u prvim redovima, evocira sjećanja na dane uoči 19. septembra 1995. godine. Njegovo kazivanje vraća nas u borbu Druge čete otočkog bataljona, koja je ponosno nosila naziv Sultani.
Sjećanje jednog borca:
“17.09.1995. godine, po naredbi iz brigade, naša četa se prebacuje na lijevi bok. Prolazimo Ostružnicu, Šabiće, Mustelje i silazimo u Borovnice. U toku dana se naoblačilo, počeo je padati led, a potom i kiša. Četnička odstupnica nas granatira i, nažalost, tom prilikom gine naš suborac Bratić Almir, dok Kedić Ćazim biva teško ranjen. Pri evakuaciji i on podliježe ranama. Tako skrhani vraćamo se u Mustelje, gdje smo i zanoćili.
Ujutro 18.09. četa nastavlja svoje napredovanje i u suton toga dana izlazimo na Gaj, premoreni od napornog marširanja s grmuškoga platoa preko Malog Kosića, Suvaje, Vranjske, Šabića.
Naš komandir, Mirsad Komić Sarajlija, traži da četa siđe u Otoku, da ljudi makar jednu noć prespavaju u školi, na krevetima. Iako ima otpora, on ne odustaje i konačno dobija pristanak od nadređenih. Vojska je bila umorna, vojnici zalegli po ledini i tranšejima. No, Mirso naređuje pokret i spuštamo se putem s Gaja u Otoku prije ponoći. Znači – 18. naveče smo ušli u Otoku.
19.09. rano ujutro ponovo se krećemo putem prema Gaju. Naš Mirso na čelu, s otkočenom puškom, spreman kao i uvijek da reaguje. Gotovo pri samom vrhu na putu se pojavljuje čovjek koji samo reče: ‘Mirso, Kurkin je.’
Ispostavilo se da je naš Emir Hafizović Kurkin, od premora zaspao na Gaju i nije primijetio kad smo mi ostali krenuli u Otoku. Isto tako, niko nije zapazio da nam je suborac ostao. Zahvaljujući pribranosti našeg Mirse izbjegnuto je ono najgore.
Ali iz toga smo izvukli i korist. Kada se Kurkin probudio i vidio da nas nema, umirio se i počeo osluškivati. Cijelu noć čuo je njihovu komunikaciju, povlačenje sa Stražbenice, naredbe koje su izdavali. Pred samo jutro sve se smirilo i on je znao da na Stražbenici više nema nikoga. To se pokazalo tačnim – mi smo se izšetali na sami vrh, a potom krenuli prema Svetličkom brdu, gdje smo zatekli mnogo njihovog MTS-a, dokumentacije, pa čak i PAT trocijevac. Tog dana nastavili smo prema Buševiću, Rašću i Rudicama.”
Ovo svjedočanstvo ne nosi samo sjećanje na vojnički podvig, već i na težinu cijene slobode. Imena Bratića Almira i Kedića Ćazima urezana su u pamćenje kao simbol žrtve i ljubavi prema rodnom kraju. Sultani i njihovi saborci u toj su septembarskoj ofanzivi ispisali stranice historije koje ne smiju ostati neispričane.
Zato danas, iako nema zvaničnih obilježavanja, neka svaka misao, svaka tišina, bude posveta njima. Onima koji su se borili, onima koji su poginuli i onima koji su preživjeli da nam prenesu istinu.
Pozivamo i učesnike ove akcije iz drugih jedinica da nam pošalju svoja sjećanja i priče, kako bismo ih objavili i sačuvali od zaborava.