Bedem slobode je naša rijeka Drina
sjećaš li se brate Mešić Hajrudina.
Hrabrog kapetana Prve teočanske
prkosa i nade države bosanske.
Rođen je 1. januara 1959. godine u mjestu Srednja Trnova kod Ugljevika.
Poginuo je 30.oktobra 1992.godine u Nezuku u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici.
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. godine posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.
“Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost.
Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine.
U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.
Nakon njegove pogibije, Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”.
Mešić je rođen 1. januara 1959. godine, kao drugo dijete oca Mehe i majke Zejfe.
Rodio se u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik.
Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi, nakon čega završava podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA vanredno je završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.
“Napustio je JNA još 1990. Došao u Trnovu, pitamo ga što je napustio vojsku, a on samo vrti glavom. Jednom nam reče: ‘Bojim se da dolazi vrijeme da će udariti nacija na naciju, vjera na vjeru.’ Vidio je na vrijeme šta se sprema”, kazala je njegova majka.
“Godinu prije moglo se vidjeti da će izbiti rat. Pola ljudi bilo je za Tuđmana, pola za Miloševića. Nas Bosanaca bilo je veoma malo. Rat se mogao naslutiti i po kretanju vojske. Hrvati su zaista bili prisiljeni da se brane… Odlučili smo da napustimo JNA i da se vratimo u Bosnu. Hajro je prihvatio mjesto komandira policije u Ugljeviku dok nije vidio da su se veće grupe četnika stacionirale u Starom Ugljeviku. Kad je došao do spiska na kojem je naša porodica bila prva na listi za likvidaciju, sa dijelom policijskog naoružanja, kao legalni komandir policije, prelazi u Teočak”, riječi su Rade Mešić, njegove supruge.
Nakon zločina u Zvorniku nad bošnjačkim stanovništvom, uskoro je pao i Kula-Grad. Naoružani branitelji povlačili su se prema slobodnim teritorijama. Cilj je bio spajanje s naoružanim grupama branitelja koji su se povukli u šume pokušavajući mobilizirati preostalo seosko stanovništvo, kako bi organizirali otpor na preostalim slobodnim dijelovima zvorničke općine. Među 40-ak boraca koji su se kretali kroz šumu između neprijateljskih položaja bili su komandantova supruga Rada i njihovo dvoje male djece.
“Ženu i djecu je vodio sa sobom po ratištu. Vjerovao mu je narod i zato su svi krenuli za njim iz Teočaka i iz Sapne i svih ovih okolnih mjesta”, kazala je majka Zejfa.
“Ako je žrtvovao ženu i djecu koju smo mi na smjene nosili, bilo nam je jasno kolika je njegova odlučnost da se bori. To nam je davalo dozu hrabrosti da eliminišemo strah…”, riječi du Dževada Avdičevića, komandanta 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosioca ratnog priznanja Zlatni ljiljan.
Kapetan Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim, jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti.”
OKTOBAR 1992.
Noć uoči pogibije Hajrudin Mešić pjevao je s goduškim komandirom Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”. Preslušao ju je bar deset puta. Kažu i imao je pravo pjevati je, jer se kapetan Hajro, “Zmaj od Majevice”, u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”.
Akcija spajanja Kamenice, Srebrenice i Teočaka počela je u jutarnjim satima prema planu. Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju.
“Nije dao bratu Bakiru da ide s njim. Naredio mu je da ostane na Teočaku, pripremi još stotinjak vojnika i da mu se pridruži kad oni probiju liniju”, kazala je Zejfa Mešić, Hajrudinova majka.
Sve je išlo kako je kapetan Hajro zamislio, a zatim je uslijedio šok. Dok se s nekoliko boraca na položajima u Nezuku pokušavao skloniti u jednu kuću, geler granate ga je pogodio u leđa.
“Samo je stigao reći: ‘Pogođen sam…’, kazao je Mensur Čeliković Patara, saborac.
Akcija je zaustavljena.
Noć uoči Hajrine pogibije majka Zejfa je sanjala tevhid u svojoj kući.
“Noć uoči pogibije sanjam u mojoj kući tevhid. Dođe neka žena i donese mi haljine, neki narod se skuplja. Probudim se, ne mogu više da spavam. Ujutro, čuju se detonacije oko Baljikovice. Zove nas jedna komšinica da dođemo na kafu. U meni nešto sve drhti, ne znam šta mi je. Domalo vidim dođe moj sin Hamdija i neki ljudi s njim. Presječe me nešto. Pitam: ‘Šta mi je sa Hajre’, a on mi veli: ‘Nemam ti šta, mati, kriti. Hajro je poginuo.”
– Kapetan Hajro, koji je sa svojim saborcima organizovao odbranu Teočaka i Sapne, poginuo je 30. oktobra 1992. godine na prvoj borbenoj liniji u selu Nezuk. Njegovi saborci su pričali kako ga je pogodio geler minobacačke granate veličine graška. Poginuo je u pokušaju uspostave koridora ka Srebrenici kako bi spasio hiljade Bošnjaka iz obruča agresora.