Pritom, ako je potrebno, primijeniti i prisilne mehanizme. Država upravo u tu svrhu ima i monopol fizičke sile – jedina je koja smije pojedincu ograničiti slobodu, kretanje, pa i fizički ga zaustaviti.
Ako se netko ušeta u školu s nožem i napadne djecu i učiteljicu, pri čemu jedno dijete bude ubijeno, država ne može reći da s time nema ništa. Država je dužna takve stvari spriječiti. Iako postoje teorije da je usamljene napadače (u engleskom se koristi fraza “lone wolf”) gotovo nemoguće zaustaviti, ova tragedija danas, prema svemu što znamo, nije takav slučaj.
Ovo nije bio usamljen napadač – već osoba poznata sustavu
Ovo je slučaj osobe koja ima težak psihički poremećaj, koja je evidentirana, koja se liječi i koja je ušla u svoju nekadašnju osnovnu školu i napala djecu i učiteljicu,piše Index
Nije, dakle, organizirani terorizam, ali nije ni ona potpuno nepredvidljiva kategorija nekoga tko u nekoj od milijardi korelacija koje ljudi imaju svakog dana pukne i napadne ljude na ulici. Kako je rekla ministrica zdravstva: “Mi sada govorimo o današnjem izoliranom slučaju u kojem se govori o bolesti koja je kronična, koja je redovito liječena, gotovo svakodnevno.”
Međutim, kako je potvrdila sama majka napadača, radi se o osobi koja je već bila nasilna, i prema sebi i prema drugima, a imamo i veliku zagrebačku školu. Napadač, bitno je naglasiti, nije bio na ulici, igralištu ili u kakvom sredstvu javnog prijevoza – već se ušetao s nožem u školu. Tu ni država ni nadležni ministri (zdravstva i školstva) ne mogu reći da nemaju ništa s time.
Ako je osoba s teškim mentalnim poremećajem u stanju ući u školu i napasti djecu i učiteljicu – zašto ta osoba nije na vrijeme hospitalizirana? Tko je i kako i zašto zaključio da nije opasan za okolinu? A bio je opasan i za okolinu i za sebe (na kraju je pokušao samoubojstvo, i to nožem). Društvo ima pravo i dužnost takve osobe izolirati i liječiti u ustanovi i radi sebe i radi njih samih.
Slanje sada, naknadno, povjerenstva u bolnicu – što će riješiti? Kada je netko povjerenstvo poslano u neku bolnicu išta konkretno riješilo? Očekujemo da ministrica zdravstva jasno kaže – zašto je osoba koja očigledno ima težak psihički poremećaj, nasilna osoba, bila na slobodi?
Nisu postojale ni minimalne mjere zaštite
Zašto škola nije imala ni minimalne mehanizme zaštite? Govorimo o školi u Zagrebu. Dakle, velikoj školi u glavnom gradu države, ne nekoj područnoj školi s desetak učenika gdje se bilo koji stranac uoči čim je ušao u mjesto. U tu osnovnu školu je ušla osoba koja naočigled tamo ne pripada, ušla potpuno slobodno i započela svoj krvavi pohod.
Kako itko uopće može pomisliti da institucija u kojoj se nalazi stotine djece može biti bez ikakvih mjera kontrole fizičkog pristupa? Da može ući bilo tko, bilo kada, noseći nož ili bilo što drugo?
Ministar Fuchs je već počeo s relativiziranjem. Iako je na primjedbu o metal detektorima odgovorio ispravno (ulazak u školu bi zaista trajao satima, kao provjere na aerodromu), na pitanje o zaključavanju škola odgovara: “Mi smo u Ministarstvu imali pritužbe roditelja zbog zaključavanja škole. Dakle, nije baš to potpuno jednoobrazno, ima uvijek i protiv.” Koga uopće briga što ima netko protiv? Pa nikada za niti jednu mjeru neće svi biti “za”.
Osnovno je – osobe s teškim psihičkim poteškoćama postoje. Neke od tih osoba mogu biti nasilne i opasne za druge. One ne mogu biti prepuštene same sebi, a niti prepuštene samo obitelji. Posao države je takve osobe smjestiti u odgovarajuću ustanovu gdje im se može pružiti pomoć i gdje neće biti opasne ni prema drugima, a u konačnici ni prema sebi. Gdje će se liječiti.
Ako u ovoj zemlji nešto radimo – barem plaćamo dovoljno poreza da ovaj vid sigurnosti za građane možemo zahtijevati. Ne može se prihvatiti, ni smatrati prihvatljivim da se netko spreman ubijati djecu, a već je bio hospitaliziran i na liječenju, ostavi na brizi obitelji. Čemu uopće onda sve? Čemu cijeli sustav?
Ne mogu nepoznati slobodno ulaziti u škole
Ne može se ni prihvatiti, i to je apsolutno propust države, da odrasla osoba s nožem nesmetano ušeta u školu za vrijeme nastave. Ako idete u bilo koju državnu instituciju – uredno će vas na ulazu pitati kamo idete, ponegdje dočekati i zaštitar, ali nema šanse da uđete i šetkate se hodnicima ako očigledno tu ne pripadate. A netko star 19 godina sigurno ne pripada osnovnoj školi.
Ostaviti tehničku i fizičku sigurnost samim školama je propust države. Zaštitar, zaključavanje (pri čemu mora postojati mogućnost brzog izlaska iz objekta!), nešto treće – država mora postaviti pravila. I ta se pravila moraju poštivati.
Nećemo reći da se ovo dogodilo zbog stanja u društvu ili nečeg sličnog. Ne treba politizirati. Postoje osobe koje teško psihički obole. Međutim, država je tu kako bi osobu koja ima težak psihički poremećaj liječila, ali i onemogućila joj da nekome naudi. Ako to država ne radi, a ovdje to nije učinila, ne može se samo izvlačiti na slučaj ili na bolest počinitelja.
Danas popodne su se, evo, našli svi, kako se to moderno kaže, dionici. Grad, država, nadležni ministri, kažu, podignut će sigurnost u školama. Znači li to da im je bilo jasno kako sigurnost u školama nije dovoljna? Nakon svega što se događalo po svijetu, što se događalo u SAD-u, što se dogodilo u Srbiji, oni se tek sada sjetili brava na vratima i ponekog zaštitara?
Suđenje će pokazati koliko je napadač uopće bio ubrojiv
Političari moraju biti svjesni da država koja ne uspijeva zaštititi svoje građane, posebno djecu, riskira gubitak povjerenja građana i svoju društvenu legitimnost. Ona nije ispunila svoju temeljnu funkciju, ma koliko sam događaj bio posljedica djelovanja jednog očigledno bolesnog pojedinca.
Ozlijeđeni su sada u rukama liječnika i nadamo se njihovu brzom oporavku. Što se počinitelja tiče, njega nakon liječenja čeka sudski, kazneni postupak, gdje će temeljno pitanje biti – je li uopće bio ubrojiv za vrijeme počinjenja kaznenog djela?
Ako je bio ubrojiv, biti će osuđen, ako nije biti će smješten u bolničku ustanovu dok je opasan za druge i sebe. Naime, u kaznenom pravu ubrojivost (uračunljivost, sposobnost osobe da razumije svoje postupke i upravlja svojim ponašanjem) je nužna pretpostavka krivnje.
Smanjena ubrojivost umanjuje krivnju i obično vodi ublaživanju kazne, a potpuna neubrojivost isključuje krivnju, pa time i kaznenopravne sankcije. No, i tu se postavlja pitanje odgovornosti države – ako je netko agresivan i neubrojiv, prvo zašto je na slobodi i drugo, kako je moguće da se takav opasan i agresivan, s nožem, slobodno ušeta u školu?
Izvor vijesti: haber.ba