Marković je 25. novembra 1924. godine rođen u Konjicu i bio je posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine. Godine 1986. imenovan je za Predsjednika predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, zamijenivši na toj funkciji Emu Derosi-Bjelajac.
Na toj je dužnosti ostao do 1988, kada ga je zamijenio Ivo Latin. Predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća imenovan je marta 1989., nakon ostavke Branka Mikulića. Krajem 1989. godine pokrenuo je ambiciozan program ekonomskih reformi, dotad neviđenih u SFRJ, koje se uključivale i stabilizaciju dinara, kao i privatizaciju putem dodjele akcija radnicima. Rezultat je bio zaustavljanje inflacije, koja je uzela maha tokom 80-ih godina 20. vijeka, kao i brzo i značajno, iako kratkotrajno, povećanje životnog standarda. To je Markovića u tom trenutku učinilo jednim od najpopularnijih političara u jugoslovenskoj historiji.
Marković je svoju popularnost dugovao svom imidžu novog, modernog političara zapadnog stila. Također je održavao popularnost time što je ostajao po strani sve većih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije i što je pokušavao da posreduje u sukobima između pojedinih jugoslovenskih republika. Kada se SKJ raspao januara 1990, Marković se mogao osloniti samo na sopstvenu popularnost i uspjeh svojih ekonomskih reformi. U julu 1990. godine osnovao je Savez reformskih snaga Jugoslavije, političku partiju koja ja podržavala njegove ekonomske reforme i zalagala se za evolutivnu reformu cjelokupnog društvenog i državnog uređenja SFRJ. Ovaj Markovićev program reformi, međutim, ubrzo je sabotirala vlada Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i SR Jugoslavije te kasnije haškog optuženika, a savezna vlada je bila dodatno oslabljena separatističkim pokretima u Sloveniji i Hrvatskoj.
Tokom posljednjih meseci svog mandata Marković je pokušavao da pronađe kompromis između ove dvije republike s jedne i Srbije i Crne Gore s druge strane, koje su tražile da Jugoslavija opstane kao snažna federacija.
Međutim, njegovi napori nisu urodili plodom, iako su ih podržavale nove demokratske vlasti u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, prvenstveno zato što se Jugoslovenska narodna armija, za koju bi se očekivalo da bude njegov najveći saveznik, svrstala uz Miloševićevo vodstvo.
Marković je ostao na dužnosti i nakon izbijanja rata, iako je već ranije izgubio kontrolu nad JNA i nad svim drugim polugama vlasti u federaciji.
Tako je Ante Marković 20. decembra 1991. na konferenciji za štampu “vratio mandat“ građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podnijeti ostavka.
Nakon toga nestao je iz javnog života jugoslovenskih država i posvetio se poslovnoj karijeri.
On je 2003. godine nastupio je kao svjedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim tribunalom, nakon čega je dao intervju zagrebačkom sedmičnom listu Globus, gdje je izjavio kako su mu i Franjo Tuđman, bivši predsjednik Hrvatske i Milošević potvrdili da su se marta 1991. godine u Karađorđevu dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine.
Miloševića je tada direktno optužio kao glavnog krivca za ratove na prostoru bivše Jugoslavije.
Marković je preminuo 28. novembra 2011. godine u Zagrebu, a na njegov lik i djelo često se prisjeti Josip Pejaković, velikan bosanskohercegovačkog glumišta koji mu je čak napisao i pjesmu.
Jedne prilike kada je gostovao u emisiji Pressing na N1 Pejaković se prisjetio Markovića navodeći da je on bio i ostao uzor mnogih ljudi iz, kako je naveo Pejaković, jedne zemlje koje više nema.
“Nama koji pamtimo ostaje obaveza da se barem sjetimo dobrih djela kojima nas je darivao čovjek koji naravno gledajući ovo postojeće stanje to nije želio! Prošlo je deset godina od kad sam ga ispratio na Mirogoju uz muziku Albinjonija riječima koje ja nisam napisao, one su jednostavno izvirale iz moje duše kao i duša svih koji su ga voljeli, cijenili i slijedili!”, istakao je Pejaković za N1 2021. godine.
Izvor vijesti: haber.ba