Još pamtim materine suzne riječi te 92- druge, dok je pakovala mene i sestru Aidu, da ne želi ići bez tebe. Rekao si “neko mora ostati, braniti…”. I ostali smo, kao i mnogi. Kao i mnogi, izgubili najdraže – tebe. Bio bi ponosan na Aidu. Sretna je. U Njemačkoj je, kao i mnoga ona djeca iz mahale kojoj si, povratkom s linije, dijelio tops. Mama se igra s unucima. Stariji ima divnu narav. Podsjeća me na tebe. Mlađem su oči, kako narod kaže, na vrh glave.
Učimo ga da dijeli isti onaj tops, koji si ti dijelio, s drugom djecom, da bude dobar čovjek i dijeli, pomaže drugima… poput tebe. Stara majka, svako jutro uz fatihu, gleda tvoju sliku na zidu uz onu staru drvenu policu koju si joj sastavio. Neće ni da čuje da se zamijeni ta polica. Dotrajala je, za razliku od njene tuge. Znaš stari, tuga svake majke je najveća i vječna. Nedostaješ nam…❤️
Da ti dragi Allah dž.š. podari lijepi Džennet… Amin