Masakr je uslijedio nekih mjesec dana nakon velike ofanzive Vojske RS-a kojom je veličina enklave Srebrenica smanjena sa 900 kvadratnih kilometara na svega 145 od početka marta 1993. godine.
Uslovi u enklavi su bili teški, a ispunjeni su svi uslovi humanitarne katastrofe, gladi, dok je u enklavu pristizalo stanovništvo iz drugih krajeva istočne Bosne. No, ipak, stanovništvu se vratila vjera u spas, nakon što je 12. marta Filip Morion u Srebrenici obećao da će enklavu staviti pod zaštitu Ujedinjenih nacija.
“Mjesec dana od dolaska Moriona, napadi su trajali, ali sa dosta smanjenim intenzitetom. Ljudi u Srebrenici su čekali donošenje rezolucije od strane Savjeta bezbjednosti UN-a. Otišao sam na igralište sa drugovima da igramo nogomet. Danima smo u stanovima i kućama zbog granatirana. Postalo je neizdrživo. Željni slobode i igre nepromišljeno odlazimo na igralište tog kobnog dana. Dolaskom na igralište vidio sam da su tribine pune, i ja sjedam na prvu tribinu sa dva druga, Samedom i Adisom. Dvije ekipe su igrale nogomet a mi smo ih gledali i čekali na naš red”, priča nam svoju priču Hasan Hasanović.
“Odjednom, čujem eksplozije van Srebrenice, Samed kaže ‘sad će gađati
ovdje’, a ja odgovaram neće zbog Moriona. Odjednom sam vidio crni dim ispred sebe nekih četiri metra i čuo eksploziju od čijeg dejstva sam pao u nesvijest. Budim se poslije par minuta i vidim užas, raskomadana tijela, povici i jauci sa svih strana. Iza leđa vidim da dječaci nemaju glava, ruku, nogu… Oni koji su još živi jauču. Bacio sam se na tlo čekajući još granatiranja. Dižem glavu i vidim da komadi kose i kože vise na ogradi. Ustajem i bježim u obližnju kuću, a u njoj svi ranjeni. Pregledavam se da li sam i sam ranjen. Na sreću nisam. Moja porodica je gledala sve sa kuhinjskog prozora znajući da sam na igralištu. Otac dolazio da prevrće mrtve da me traži. Kada sam došao kući svi su bili iznenađeni, ali sretni da sam preživio. Ovaj preživljeni masakr je imao dosta utjecaja na mene kasnije. Počeo sam se bojati kao nikad prije. Nažalost ovo nije bio zadnji masakr i trauma koju sam morao da preživim. Ovo je bio samo uvod u ono što će doći kasnije”, dodaje Hasanović.
Prije osam godina je postavljena spomen ploča. Komadi osakaćenih tijela
pokupljeni su i ukopani u Kazanima.
“Sead Bekrić iz Voljavice je sa 16 godina ostao bez vida poslije ranjavanja, intervjuisala ga Kristian Amanpur sa CNNa u Tuzli. Živi u SAD sa porodicom. Svjedočio je u Hagu. Doktor Nedret Mujkanović svjedočio u Hagu o ovom masakru. Ljudi koji su preživjeli bili su ključni kako bi ispričali našu priču i utvrdili odgovornost naredbodavaca na čelu sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Ovaj masakr je u potpunosti ogolio genocidnu namjeru Vojske RS-a. Ubijeni na ovom mjestu su, barem na kratko, otvorili oči međunarodne zajednice. Usvaja se rezolucija 819 Savjeta bezbjednosti, te je četiri dana poslije masakra Srebrenica proglašena sigurnom zonom UN-a”, zaključuje Hasanović, piše “Klix“.
Izvor vijesti: haber.ba