Komentar dana
ZAŠTO SE MILORAD DODIK NE SPUŠTA NA ZEMLJU?
Jedan je mitološki a dva su psihološka razloga zašto je Milorad Dodik u zraku.
Unatoč pozivu visokog predstavnika Christiana Schmidta da se spusti na zemlju.
Mitološki razlog je u tome što je Milorad Dodik čuo od Radovana Karadžića da je srpski narod nebeski narod.
Zato mu je zemaljski život nepodnošljiv u društvu sa drugim i drugačijim ljudima i narodima.
Zato Dodik ne hoda po zemlji već u havi.
Prvi psihološki razlog je Dodikov osjećaj krivnje.
To Dodikovo stanje krivnje je dvojako.
S jedne strane Dodik se osjeća krivim što je Biljanu Plavšić izručio u Haag da bi sebi osigurao vlast u manjem bosanskom entitetu.
I, s druge strane, Dodik se osjeća krivim što je u jednom trenutku, da bi se dodvorio svijetu, javno priznao srpski genocid u Srebrenici.
Ta spoznaja i osjećaj krivnje, koji se posljedično javlja, narušava kod Dodika osjećaj vlastite vrijednosti i psihološko-emocionalne stabilnosti i dobrobiti za srpski nebeski narod.
Taj svoj osjećaj patološke krivnje Dodik nastoji riješiti napadima i uvredama muslimana, izbjegavajući ime Bošnjak, kako bi dokazao srpskom nebeskom narodu da nije ono što jest – izdajnik srpskog genocidnog poduhvata.
Dakle, Dodik je, zaista, u jednoj teškoj patološkoj anksioznosti zbog osjećaja patološke krivnje za svoje postupke zbog kojih ga srpski nebeski narod javno ili tajno prezire.
Osnovna razlika između normalne i patološke anksioznosti jeste u tome što čovjek može kontrolirati normalnu anksioznost, dok patološka anksioznost kontrolira čovjeka.
Ni psihologija ni etika ne posjeduju nepogrješiv kriterij za vrednovanje u ovakvim slučajevima, zato što je savjest, od koje osjećaj krivnje proizlazi, preosobna i presuptilna stvarnost.
Zato ne treba očekivati da će se Milorad Dodik u skorije vrijeme spustiti na zemlju.
Drugi psihološki razlog što se Dodik ne spušta na zemlju je njegova patološka potreba da spašava osumnjičene i presuđene srpske ratne zločince od procesuiranja na državnim bosanskim tužilačkim i sudskim institucijama da bi se otkupio za svoje prijašnje postupke izručivanja traženih osumnjičenih srpskih zločinaca za put u Haag.
To je glavni Dodikov motiv da se sa državnog nivoa prebaci na nivo manjeg bosanskog entiteta vojska, izborni proces, sigurnost, indirektni porezi, pravosuđe, kontrola kretanja naoružanja, telekomunikacije i pitanja granice.
Dodikova anksioznost nije normalna, već je patološka, a to znači da on svoju anksioznost ne kontrolira, već ona kontrolira njega.
Zato Dodik neće, odnosno ne može, stati u svom pohodu izazivanja nemira i haosa u Bosni.
Dodika se mora zaustaviti.
To Dodik jedva čeka da mu se desi – da ga se zaustavi i ukloni jer je i za njega ova agonija neizdržaljiva.
Dodik nema kud nazad, ali ni mi nemamo izbora već da idemo naprijed u susret Dodiku da ga zaustavimo.
Zar nije majka sa Peštera učila svoga sine.
Sine, ti moraš opaziti vuka prije nego što vuk opazi tebe.
Ne smiješ bježati od vuka, već moraš vuku gledati u oči kako bi shvatio da ga se ne bojiš.
Braćo moja, vuk je na pragu naših vrata.
Da li smo vuka opazili prije nego je vuk opazio nas?
Da li bježimo od vuka?
Da li vuku gledamo u oči?