Od Berlinskog kongresa do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu generacije Bošnjaka odlazile su u Tursku u nadi da će ondje sačuvati svoju vjeru i nacionalni identitet.
Porodica Muje Pajića iz Cazina, koji je rođen i živi u Istanbulu, domovinu je napustila početkom 1900-ih. Prvo su stigli u Grčku, da bi se preko Bugarske skrasili u Turskoj.
– Moj djed je imao 12 godina kada je sa porodicom napustio domovinu, a u Tursku su došli 1904. Ja sam treća generacija koja sada živi ovdje, moja djeca četvrta, a unuci peta. Bez obzira na to što smo jedno stoljeće u Turskoj, mi ponosno čuvamo naš identitet, jezik i kulturu – govori Pajić.
Ljubav prema domovini koja se u njegovoj kući uvijek njegovala inspirisala ga je da započne istraživanje o Bošnjacima iz BiH, ali i Srbije i Crne Gore jer mnogi od njih vremenom su izgubili vezu sa svojim precima, a tako se i njihov nacionalni identitet počeo brisati.
– Već godinama istražujem kako su Bošnjaci dolazili u Tursku. Osim ljubavi prema domovini koja je duboko u mom srcu, da se upustim u tu avanturu inspirisao me rođak koji je tragao za đurumlijama (dobrovoljci, op. a.), koji su za vrijeme Osmanlija išli u boj, mahom na Čanakale. Iz moje porodice njih troje je otišlo na boj i nikada se nisu vratili, niti znamo šta se sa njima dogodilo. Tako su mnoge žene ostajale bez supruga, majke bez sinova – pojašnjava Pajić.
Kaže da je ukupno sedam velikih migracija bilo, zbog čega su Bošnjaci rasprostranjeni po cijeloj Turskoj, ali najviše ih ima u egejskoj oblasti, oko Mramornog mora i u srednjoj Anadoliji.
– Nažalost mahom su zaboravili svoj jezik i kulturu. A to je počelo 80-ih kada su sa sela počeli seliti u veće gradove. Do tada se Bošnjaci nisu vjenčavali sa Turcima, a onda kada su se počeli miješati, tako se počeo gubiti naš identitet, jezik i običaji. Zbog mješavine dvije kulture jezik se zaboravi jer turski se najviše koristi. Također, do početka rata u BiH mi smo ovdje imali problema sa turskim nacionalistima jer oni nisu znali ko smo mi i zvali su nas “Titovi idioti” – dodaje Pajić.
Poslije raspada Jugoslavije situacija se promijenila i Bošnjaci iz Turske počeli su osnivati udruženja kako bi vratili svoj identitet. Pajić ih je osnovao nekoliko, trenutno ih ima oko 40, ali, kaže “da to ipak nije najbolji način da se i jezik sačuva, zbog čega se nada da će jednom imati škole na bosanskom jeziku”.
– Za to se zalažemo. Također, nama je mnogo naškodilo i to što smo morali uzeti turska prezimena. U to vrijeme, 1934. godine, državni službenici su išli po selima i pitali koliko ima bošnjačkih kuća. Ako ih je recimo bilo 100, dali bi isto toliko turskih prezimena. Dva brata nisu isto prezime uzimala jer to je bilo zabranjeno. Mi Pajići imamo 4 ili pet turskih prezimena. Ali ono što se ne može nulirati jeste da smo mi Pajići u srcu, a ostalo je administracija – priča Mujo.