Nedavno se na novinara i pisca Borisa Dežulovića na našoj folklorno-domoljubnoj sceni digla pravednička kuka i motika zbog njegova teksta o dugogodišnjoj podmukloj instrumentalizaciji vukovarskih žrtava i naslova kojim je razobličio tu paradnu političku prijetvornost.
Šef HDZ-a BiH Dragan Čović je sa svojim stranačkim kolegama jučer u parlamentu susjedne nam države zajedno s velikosrpskom družinom Milorada Dodika pravednički glasao za suspenziju zakonske zabrane negiranja ratnih zločina u BiH, uključujući i genocid u Srebrenici. Na ovoga se političkog velikana nitko iz prilično gustih redova hrvatskih domoljuba, kako u zemlji, tako i u inozemstvu, još nije džilitnuo ni najmanjom kritikom, a kamoli političkom osudom. Mudro šute i Zoran Milanović i Andrej Plenković, Čovićevi sudrugovi, kao i svi drugi inače više nego ljuti branitelji dostojanstva nevinih vukovarskih i drugih četničkih žrtava.
Ponavljamo: Dragan Čović i šačica njegovih hadezeovaca, navodno jedini legitimni predstavnici svih certificiranih Hrvata u BiH, pokušali su zajedno s Miloradom Dodikom i njegovom mladićevsko-karadžićevskom subraćom ozakoniti potpunu slobodu negiranja četničkih i drugih ratnih pokolja u BiH koju je svojom odlukom o prijetnji zatvorskom kaznom prije nekoliko mjeseci zapriječio visoki predstavnik međunarodne zajednice.
Poništenje Inzkove odluke o zabrani negiranja genocida i drugih ratnih zločina zasad u BiH nije prošlo jer za njega ovaj put nije bilo dovoljne entitetske većine. No, novo savezništvo bosanskih Srba i ‘hercegbosanskih’ Hrvata u borbi za pravo na slobodno pišanje po grobovima i masovnim grobnicama, silovanima i sakatima, poklanima i iskorijenjenima bez sumnje će se nastaviti. U ratu u Bosni i Hercegovini tek je oko 100 tisuća ubijenih, a samo u Srebrenici je smaknuto oko 8000 golorukih i vezanih: nije to ni blizu našem Vukovaru, ni našoj Ovčari.
Kažu brojni đavolji odvjetnici prijetvornoga HDZ-ovog kreza Dragana Čovića da njemu i njegovoj partiji zapravo nije do vrijeđanja žrtava Srebrenice i drugih pobijenih iz bezbrojnih četničkih jama, nego samo do toga da se ospori nešto što trenutno najviše odgovara bošnjačkoj strani. Što Dragan Čović i njegovi onda nisu i protiv sunca koje u BiH najviše grije Bošnjake, pošto ih najviše i ima? Što nisu i protiv kiše koja im zalijeva njive; protiv fotosinteze koja im također mahom paše? Zabrana negiranja ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca civilizacijski je standard koji svuda na svijetu jednako štiti istinu i sve moralne, savjesne i dobronamjerne ljude bez obzira na naciju, a ne odgovara samo političkim smutljivcima, sitnim trgovcima i konjokradicama, te onima posve krvavih savjesti i ruku.
Zašto Dragan Čović 26 godina nakon genocida u Srebrenici među simbolično odgovorne za taj nepojamni zločin, i među one koji diljem BiH dižu znamenje u slavu Mladića, Karadžića i Draže Mihailovića, naknadno nasilno gura i Hrvate? Odgovor je jasan svakome tko misli svojom glavom: samo radi sasvim privatnoga političkoga i materijalnog ćara. I radi tome sukladnoga interesnoga savezništva sa svojim političkim parnjakom iz redova bosanskih Srba, kabadahijom na Putinovu daljinskom upravljaču.
Da u hrvatskome narodu postoji i jedan promil istinske nacionalne svijesti, domoljublja i moralne tankoćutnosti u odnosu na ono što se pozerski demonstrira u također jasne profiterske svrhe, Dragan Čović bio bi nakon ovoga ritualnog pišanja po desecima tisuća četničkih žrtava ritualno smijenjen i iz svake hrvatske politike prognan govnjivom motkom, za sva vremena.