Ako imate više od trideset i pet godina, vjerovatno i dalje znate napamet neke telefonske brojeve. Nažalost, to su obično telefonski brojevi koji više ne postoje, kao, recimo, broj fiksnog telefona u stanu u kojem ste živjeli kao dijete. Napredak tehnologije ubitačno djeluje na pamćenje. Digitron je uništio potrebu za učenjem tablice množenja, a mobiteli su dokinuli pamćenje telefonskih brojeva napamet. Internet, međutim, ima tendenciju da poništi svaku ličnu ljudsku memoriju; šta će ti, naime, sjećanje ako je sve provjerljivo u roku od tri sekunde? Življa su stoga sjećanja iz analognog vremena. Ja, recimo, bolje pamtim neke televizijske programe i sadržaje koje sam gledao prije tridesetak godina od onih koje sam gledao prije tri dana. I živa mi je, recimo, slika iz jeseni 1992. godine, valjda iz emisije “Poslanica”, gdje tadašnji dramaturg Televizije Sarajevo Davor Korić govori kako ga opsada Sarajeva strašno podsjeća na Camusov roman “Kuga”. Pamtim to valjda i zbog činjenice da sam nedjelju-dvije prije toga ja prvi put pročitao “Kugu” i kako mi se činilo da ništa tako dobro ne opisuje situaciju rata u Bosni i Hercegovini kao taj roman.
Zaista podsjeća na rat
Čitao sam “Kugu” u međuvremenu još barem tri-četiri puta i uvijek bih bio zatečen sugestivnošću te proze. Onda je počela ova globalna pandemija i svak živ je počeo da se poziva na Camusa. I mada sam knjigu ponovo pročitao dosta skoro, nema nekoliko mjeseci, uzeo sam je neki dan opet, najprije sa idejom da je prelistam, ali sam počeo da čitam prve rečenice po redu i onda knjigu nisam mogao da ostavim dok je iznova nisam pročitao cijelu. I koliko god da sam bio svjestan da ću pronaći brojne podudarnosti sa situacijom u kojoj svi živimo posljednjih nekoliko nedjelja, ipak sam bio iznenađen i skoro šokiran intenzitetom “pogođenosti”. Knjiga se otvara motom koji je Camus preuzeo od Daniela Defoea: “Isto je tako razumom opravdano prikazivati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati ma koju stvar, koja zaista postoji, nekom drugom koja ne postoji”. Svi oni koji su u vrijeme prvobitnog izlaska “Kuge” (1947. godine) u njoj prepoznavali alegoriju o Drugom svjetskom ratu kao i oni koji su nepunih pola vijeka kasnije u njoj prepoznavali paralelu sa ratom u Bosni i Hercegovini, u ovom motu su prepoznavali svojevrsnu “dozvolu” za svoje interpretacije. Ima to smisla i “Kuga” zaista podsjeća na rat, ali još više podsjeća na epidemiju. Uostalom, i sam narator “Kuge” pronalazi sličnosti između rata i epidemije (“Svijet je doživio toliko kuga koliko i ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nespremne. (…) Kad bukne rat, ljudi kažu: ‘To neće trajati, to je preglupo!’ Rat je zaista ‘preglup’, ali to ne smeta da traje.”).
Čitajte kolumne Muharema Bazdulja:
- Njemačka medicina i sva naša ukleta proljeća
- Vrijeme otkazanih letova i zatvorenih granica
- Zdenka Vučković i Mica Trofrtaljka su na neki način bile simboli položaja žene u jugoslovenskom društvu
Epidemija kod Camusa počinje 16. aprila, počinje, dakle, u proljeće. Kad počinju prve vijesti o bolesti, “ljudi počinju da zahtijevaju radikalne mjere i da optužuju vlasti”. Vlastodršci isprva ignorišu opasnost, a tek rijetki stručnjaci upozoravaju na to da “s obzirom na tempo kojim se bolest širi prijeti opasnost da će za nepuna dva mjeseca da umre pola grada ako epidemiju ne zaustavimo”. Ljudi na vlasti odgovaraju isprva mjerama koje nisu drakonske i “stanovnicima preporučuju krajnju čistoću”. Zatim kreće veliki skok u dnevnim brojevima žrtava: “šesnaest mrtvih, dvadeset i četiri, dvadeset i osam i trideset i dva”. Pa se dolazi i do spoznaje da epidemija, ako ništa drugo, dovodi do egalitarnosti: “Stvarno je trebalo nekoliko dana da bismo postali svjesni toga da se nalazimo u položaju gdje nema kompromisa i da su riječi ‘nagodba’, ‘povlastica’, ‘izuzetak’, izgubile dotadašnji smisao.” A uskoro se javljaju i “nerazumna želja i žudnja za povratkom na staro”.
Virus je manja opasnost od ljudske reakcije
Pominje Camus čak i “nestašicu papira” koja je neke listove “prisilila da smanje broj stranica”, ali i “strasnu volju za životom koja niče iz velikih nevolja i nesreća”. I to je jedno od mjesta na kojima bi se mogla utemeljiti kakva-takva nada. Jer nada se ne rađa iz onih “ganutljivih i zanosnih komentara” koji su u Camusovo vrijeme pisani na novinskim stupcima i čitani na radijskim talasima, a danas se uglavnom objavljuju po portalima i društvenim mrežama, između ostalog i zato jer u tim komentarima odjekuje “ton epopeje, ton svečane prigodne besjede”. I dok ljudi “žure ulicama, pognuti naprijed, držeći na ustima maramicu”, valja se prisjetiti strasne volje za životom. To je jedino što može da nas spasi u nadolazećim danima, nedjeljama i mjesecima. Dok se vlastodršci prebogatog Zapada često snalaze slabije od svojih kolega iz trećeg svijeta, dok panika predstavlja veću opasnost od samog virusa, dok glasine i tračevi iz digitalnog svijeta eksponencijalno šire strah brže i efikasnije nego što se širi ijedan virus, preostaje nam jedino strasna volja za životom. Sve zabrane, sve prijetnje, sva upozorenja služe prigušivanju te želje. Potenciranje straha od smrti služi takođe prigušivanju te želje. Strasna volja za životom nije ignorisanje činjenice da smrt postoji, strasna volja za životom zna da je i smrt dio života. Virus je manja opasnost od ljudske reakcije na njega. I to nam, na svoj način, poručuje Camusova “Kuga”.
Izvor vijesti: oslobodjenje.ba