Iskazana tuga i ljubav, poštovanje nadasve, prema djelu i ljudskosti Halida Bešlića u post-jugoslavenskom prostoru te gradovima u svijetu gdje žive naši ljudi, nije zabilježena od 4. maja 1980. godine, a i tada je upitno da li su baš svi ispratili vođu iz ljubavi, a ne iz osjećaja obaveze. Nazif Gljiva je rekao “Halide, ispraćaju te ljudi kao nikog prije” i po tom kriteriju izgleda da je pogodio. Naravno da je bilo velikana koji su odlazili u međuvremenu, ali moguće je da građanstvo novostvorenih država ovih prostora nije jednako cijenilo preminule velikane, ili su vremena bila takva da se zajednička tuga nije masovno dijelila. Nije da ih nije bilo, Kinđe je sigurno upečatljivi primjer, Monteno, Davorin, Sidran, ima još velikih ljudi, ali vjerovatno vremena nisu bila takva da dozvole ljudima, masama ljudi, da slobodno iskažu žalost i poštovanje prema čovjeku kojeg nisu obavezno poznavali, ali kojega su cijenili i čije pjesme su ih činile sretnima.
Dakle, smrt Halida Bešlića ukazala je, potvrdila ne samo njegovu ljudsku i profesionalnu veličinu, već i proces pomirenja Južnih Slavena, završetak mentalnih sukoba, barem na nivou masa, zajedničke elemente kulture prisutne među ovim narodima i individualnim ukusima i respektu, čak i ljubavi koju je Halid privukao i zaslužio.