Krećući se tragom onoga što je na ovoj istoj stranici Oslobođenja prošlog petka napisao beogradski kolega Boško Jakšić da “koronavirus preti globalnom zdravlju i ekonomiji, ali i demokratija je pod stresom u vremenima kada umnožavajući svetski autoritarci smatraju da je kucnuo njihov čas”, lako je ustvrditi kako je svijet proteklih sedam dana još više propadao tom istom spiralom smrti i povratka u neko preddemokratsko doba. Mnogi su se iz prisilne izolacije pitali: “Ko se bolje nosi s koronavirusom, autoritarni ili demokratski režimi?” Eno se javio čak i filozof Slavoj Žižek s dilemom da nas koronavirus tjera da se odlučimo za zakon džungle ili neki globalni komunizam. Jedan od odgovora uz koji bih rado pristao, zato što pristaje stanju u mojoj domovini, onaj je koji je dala Rachel Kleinfeld sa Carnegie Endowmenta da “autoritarni političari izvjesno vode u korištenju ove krize kako bi udvostručili autokratiju u drugim oblastima vlasti”.
Zna se ko vodi glavnu riječ
Zadržao bih se ovom prilikom na našem neposrednom i posrednom okruženju kako bih lakše stigao do Bosne i Hercegovine i moguće prijeteće posljedice na koju upozorava jedan naš, čak i po godinama stari znanac i prijatelj jedinstvene BiH Christian Schwarz-Schilling. On kaže da “međunarodna zajednica sada ne mora samo finansijski pomoći BiH u borbi protiv pandemije, nego mora spriječiti kolaps cjelokupne države BiH”. Od neposrednog regionalnog okruženja nije teško pogoditi ko je na prvom mjestu: u utorak je mađarski parlament izglasao zakon kojim se vladi premijera Viktora Orbana daju zakonodavne ovlasti u suzbijanju pandemije koronavirusa. Opozicija je taj “koronovirusni zakon” nazvala uvodom u trajnu diktaturu. A malo je izgleda da će iko moći Orbana zaustaviti u pretvaranju Mađarske u prvu diktaturu u EU, pošto u tome iz Bruxellesa, kako kaže hrvatski delegat u Evropskom parlamentu Tonino Picula, nisu bili “učinkoviti ni u, uvjetno rečeno, mirnodopskom razdoblju”. Ko bi, da ne bi koronavirusa, vjerovao da će i Slovenija dobiti svog Orbana? Doduše, u znatno blažem formatu, ne daju se naši Slovenci tako lako, ali mi stariji ne zaboravljamo da su usred ove pandemije za premijera dobili Janeza Janšu, čovjeka s radikalne desnice koga mi pamtimo kao jednog od razbijača Jugoslavije. Koristeći se stanjem u kojem, kako sam kaže, “Evropska unija izgleda kao u srednjem vijeku”, on je odmah na vodeće pozicije u policiji i zdravstvu postavio svoje ljude, poveo “verbalni rat” s novinarima i pozvao dobrovoljce u vojsku koju namjerava poslati na ulice i granice.
Čitajte kolumne Hajrudina Somuna:
- Koronavirus – Božja kazna ili iskušenje?
- New York Times je objavio fotografiju spaljenih stranica Kur’ana u Delhiju
- Trump kao Aleksandar Veliki
Od naših neposrednih susjeda, Hrvatska se drži većine demokratskih vrijednosti vlasti koje nije lako održati na snazi ni u ratnom stanju, kojem u mnogočemu liči i ovo sa nevidljivim neprijateljem. Glavnu riječ krize vode i predstavljaju je javnosti ljudi struke, ne politike. Iako je bilo primjedbi da je premijer Plenković u nekim mjerama zaobilazio šefa države, predsjednik Milanović se drži svojih ustavnih ovlasti i u javnost izlazi samo kratkim apelima za sprovođenje mjera koje propisuje Vlada. Jedini veći spor izbio je kad je Vlada pokušala da uvede nadzor i kontrolu kretanja građana na način kojim se krše njihova osnovna ljudska prava. Ugledajući se valjda na praksu upotrebe i zloupotrebe svemoćne informacijske tehnologije, mobitela, Twittera i nadzornih kamera koju sprovode Rusija, Kina i Izrael, i hrvatska Vlada je pokušala da sprovede sličnu kontrolu samoizolacije putem saborske odluke, ali je odustala poslije kritike iz opozicije i javnosti. “Ako Vlada želi primjenjivati izvanredne mjere, tada treba proglasiti izvanredno stanje, jer ovako, možda bez potrebe, stvara dojam da se pokušava loviti u mutnom”, kaže analitičar Jutarnjeg Robert Bajruši.
Zato je baš to u Srbiji učinio predsjednik Aleksandar Vučić. On je uveo ne samo vanredno stanje kojim se, uz ostalo, zabranjuje kretanje noću, već je, hvaleći se da “imamo najstrože mere u Evropi”, u prošli utorak najavio da će možda od naredne sedmice proglasiti 24-satni policijski čas. Na stranu što se odavno udvara Evropskoj uniji, on evropsku solidarnost naziva bajkom i optužuje EU za licemjerje, kako bi dobio što više poena i pomoći iz Rusije i Kine, ali bogme i iz arapskog svijeta. Doduše, ni Srbija ne može ostati po strani od ograničenja ljudskih prava trenutno nametnutih silom prilika i globalnom smrtnom opasnošću kojom prijeti pandemija Covid-19. Ta su ograničenja u javnom interesu i država ima pravo da se koristi određenim mehanizmima, čak i represivnim, kako bi zaštitila svoje građane. Srbija takođe nije jedina u kojoj se raspušta ili zaobilazi parlament pri donošenju restrikcija i mjera zaštite od zaraze. Ali predsjednik Srbije Vučić se, čini se više nego jedan Viktor Orban, pita za sve, od njega potiče svaka mjera i odluka. Kad njegova premijerka Ana Brnabić saopštava javnosti neku novu mjeru Vlade, obavezno kaže “kao što je predložio predsednik”.
U vanrednom stanju, dakle, a ono jeste izvanredno ovih dana i mjeseci, vlade i državni organi mogu privremeno ograničiti neka od osnovnih ljudskih prava, kao što je sloboda kretanja. Ali druga je stvar kad se takvo stanje proglasi vanrednim, kao što je učinila Srbija. Ili kao što je učinila entitetska skupština u Banjaluci prošle subote. Odluka Narodne skupštine RS-a nije stupila na snagu dok se u Vijeću naroda tog entiteta za sedam dana, a to je do sutra, klubovi ne izjasne da li u takvoj odluci postoji povreda vitalnog nacionalnog interesa. Vjerovatno će klub Bošnjaka reći da postoji, jer nije prihvaćen njihov zahtjev da odluka sadrži garanciju za slobodan prelazak entitetske linije dok traje vanredno stanje.
Sad mi postaje jasnije zašto je entitetska skupština uopšte pristupila usvajanju vanrednog stanja kad je na nivou države već uvedeno “stanje prirodne i druge nesreće” koje treba da se primjenjuje na cijeloj teritoriji BiH. Nije to što vođstvo entiteta slijedi primjer Srbije, nego se radi o nečemu mnogo ozbiljnijem. Naime, vjerovao sam članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku kad je 26. marta rekao: “Naporno radimo danonoćno… Nažalost, nismo uspjeli da iskoordiniramo mjere na najbolji način s FBiH. Mislim da oni kasne s istima i da će predstavljati potencijalno mjesto širenja epidemije.” Entitet RS je bolje, brže i koordiniranije od Federacije radio na sprečavanju širenja virusa, zahvaljujući prije svega svojoj strukturi jedne skupštine, jedne vlade, jednog predsjednika ili predsjednice. Time ga je, pored ostalog, nagradio Dejtonski sporazum i ustav. Ali kad je još rekao: “Sanirali smo ulaske, ali moramo vidjeti šta ćemo ako se počne širiti virus u FBiH”, znao sam da sluti nešto za njega lično mnogo važnije i trajnije nego što je epidemija.
On čak ni u kriznim vremenima ne gubi vrijeme
Da ode dalje u svojoj namjeri da za života odvoji RS od Bosne i Hercegovine. A to bi se lakše ostvarilo ako se RS razgraniči sa Federacijom. To se ne može baš tako lako učiniti u normalnim okolnostima, neće dati Amerika i EU, nego ovako kako je sada da se na liniju postave neke entitetske policijske ili sigurnosne naoružane jedinice. Pošto ne postoji između entiteta granica, nego linija razgraničenja, naredna faza bilo bi utvrđivanje prave granice, možda karaulama i kamenim graničnicima kao iz prošlih vremena. I zato sam slutio da će uskoro sazvati skupštinu RS-a u kojoj njegov glas i stranka imaju većinu i pokušati kroz odluku o vanrednom stanju proturiti i kontrolu entitetske linije.
Tako je i bilo, sve do danas, a prema dosadašnjoj praksi, neće pomoći ni sutrašnje bošnjačko potezanje vitalnog nacionalnog interesa, jer će se odluka samo odgoditi. Ne čujem da se sa nivoa BiH o tome iko glasnije izjašnjavao, ali zato jeste Christian Schwarz-Schilling u kolumni za Deutsche Welle: “Milorad Dodik ne želi samo da vanjske granice BiH, već i entitetske linije razgraničenja, osiguravaju pripadnici policije RS-a, što je očito kršenje Ustava… On čak ni u kriznim vremenima ne gubi vrijeme, već radi na ostvarenju svojih ciljeva…”
Izvor vijesti: oslobodjenje.ba