Uticaj rata u Ukrajini na Balkan tema je kojom se na različite načine bavi više medija na njemačkom. Ima mišljenja da se to može riješiti prijemom u EU, ali tu je, ukazuje se, poseban problem princip jednoglasnosti.
– Srbi i Hrvati lojalni Kremlju žele uništiti Bosnu proglašenjem nezavisnih država. Ruski plaćenici su navodno već u regionu, Švicarski Neue Zurcher Zeitung ovako uvodi svoje čitaoce u tekst pod naslovom “Putin i njegove palikuće” koji potpisuje Adelheid Wolfl, dopisnica iz Sarajeva, piše Deutsche Welle.
– Ukrajinski rat koji je doveo do sukoba Evrope s Rusijom dodatno je napunio eksplozivom secesionističke planove 63-godišnjeg Milorada Dodika. Na Balkanu je sada skoro svuda kriza. U Bosni i Hercegovini se proširio strah od rata, sukob između Kosovara i Srba ponovo ključa, a reformska vlada u Bugarskoj je pala, dijelom i zato što je podržala čvrst kurs EU protiv Rusije. Ali Bosna, u kojoj su izbori u oktobru, posebno je ranjiva tačka na toj mapi rizika, piše švicarski list.
Također, citira stručnjaka za sigurnost iz BiH Ismeta Fatiha Čančara sa Odbrambenog koledža NATO u Rimu, koji preporučuje da se prijem u Atlantsku alijansu ubrza:
– Grešku koju je NATO napravio sa Ukrajinom kada je godinama obećavao članstvo, ali nije poduzeo korak da to i učini, ne bi trebalo ponoviti, kaže Čančar.
– On posebno upozorava na izgradnju aerodroma u blizini Trebinja na jugoistoku Republike Srpske koji bi bio samo 30 kilometara udaljen od hrvatskog Dubrovnika na Jadranskom moru i koji bi “trebalo bi da dobije dugačku pistu kako bi na njega mogli da slijeću i veliki ruski vojni avioni. “S obzirom na ruski uticaj u Srbiji i RS, to bi de fakto omogućilo ruski prodor ka moru”, tvrdi Čančar, a prenosi Neue Zurcher Zeitung.
Dodaje se u tekstu kako Dodik i njegovi prijatelji u Kremlju nisu jedina prijetnja integritetu Bosne i Hercegovine, te kako “šef bosansko-hrvatske stranke HDZ Dragan Čović neprestano prijeti ‘institutionalnom i teritorijalnom reorganizacijom države, odnosno stvaranjem trećeg entiteta, a time i raspadom zemlje”.
– Kao i u slučaju Dodika, i iza Čovića stoji Moskva. Protiv ulaska Bosne i Hercegovine i sankcija EU Kremlju glasale su ovog proleća i stranke tih dvojice nacionalista. Čović dobija pomoć i od hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. “Zoki”, kako zovu Milanovića, ne samo da se ističe kao Putinov zagovornik u EU (‘Rusija je neuništiva‘), već se on sve više miješa i u bosansku unutrašnju politiku. Za Bosnu i Hercegovinu građanska država je ‘daleki san‘ i prvo se, kaže, moraju unaprediti prava Hrvata. ‘Prvo sapun, pa onda parfem‘”, prenosi švicarski list riječi hrvatskog predsjednika.
Vučić kao nada Zapada
U sjenci ukrajinskog rata, u Evropi se ponovo rasplamsava sukob koji je tinjao godinama – piše o odnosima Srbije i Kosova njemački list Velt u svom vikend izdanju. Autorica Mandoline Rutkovski čitaocima najprije opisuje događaje od prije desetak dana na sjeveru Kosova, a zatim citira dugogodišnjeg dopisnika njemačke agencije dpa Tomasa Braja. On pozadinu problema opisuje ovako:
– Vučić se predstavlja kao ‘branilac srpskih interesa‘ i ‘na taj način povlađuje glasačima‘, a EU ga pušta, ‘jer im je on jedina nada da postignu kompromis oko kosovskog pitanja koji bi bio prihvatljiv srpskom stanovništvu‘. Istovremeno, Vučić se usuđuje da hoda po geostrateškom konopcu. Iako njegova zemlja ima bliske ekonomske veze sa EU s kojom ostvaruje oko dvije trećine svoje trgovine, ideološki je, međutim, predsjednik orijentisan ka Istoku. Srbija je, naprimjer, osudila ruski agresorski rat u Generalnoj skupštini UN, ali se nije pridružila zapadnim sankcijama. Po povoljnoj cijeni ta zemlja kupuje ruski gas, od kojeg je u velikoj mjeri zavisna.
Dio odgovornosti za situaciju snosi i EU, ocjenjuje Braj, jer ona “ne djeluje jedinstveno zato što se interesi država razilaze”.
Tu tezu o djelimičnoj odgovornosti Evropske unije za Velt potvrđuje i stručnjak za Balkan Bodo Webber iz berlinskog Centra za politiku demokratizacije:
– Dijalog Kosovo-Srbija, koji je pokrenut sporazumom iz aprila 2013. godine i koji je trebalo da dovede do rješenja konflikta i formalnog priznanja Kosova od strane Srbije, u krizi je već oko šest godina. Drugi sukobi su bili prioritetni, kao što su pokreti izbjeglica 2015, kriza na Krimu i aktuelni rat u Ukrajini. ‘Netransparentni pokušaji‘ iz 2017. bivše šefice diplomatije EU Federice Mogherini da ubijedi dvije zemlje da se dogovore oko razmjene teritorija bili su u službi nacionalističkih interesa i poljuljali su poverenje u lidersku ulogu EU, ocjenjuje Webber, a prenosi list Velt.
Dvostruki standardi
List Berliner Zeitung o istoj temi razgovarao je sa Snežanom Janković, ambasadoricom Srbije u glavnom gradu Njemačke. Ona ocjenjuje da je “korisno to što su Washington, Brisel i Berlin uticali na Prištinu”, ali i dodaje da sukob time nije riješen.
– Pod pritiskom Zapada, Priština je odložila primjenu granične regulative do 1. septembra, istakla je.
Ambasadorica Janković ujedno naglašava da je “izjednačavanje politike Srbije sa politikom ruskog predsjednika netačno: ‘Izuzetno je nepravedno kada se Srbija, u kontekstu Ukrajine, predstavlja kao ruski saveznik. Da, imamo dobre odnose sa Rusijom i želimo da ih zadržimo, ali od početka smo rekli da je Krim dio Ukrajine i dva puta smo glasali za relevantne rezolucije Generalne skupštine UN. Ne priznajemo republike Donjeck i Lugansk, jer je narušen teritorijalni integritet Ukrajine kao što je napadom NATO (1999. godine, prim.red.) narušen integritet Srbije”.
– Ako se pomjeranje granica – kao u slučaju Ukrajine – ne prihvata, onda je za nas dvostruki standard ako se Srbiji uskraćuje to pravo, kaže ambasadorica Janković.
Ona ističe da je “dijalog pravi put za nas”, da “na vojni sukob u Beogradu niko ne želi ni pomišljati”, ali i dodaje da “Srbija neće dozvoliti pogrome nad Srbima na Kosovu i Metohiji kao 2004.” i da će Beograd “učiniti sve, prije svega diplomatskim kanalima, da to spriječi”.
Njemački Berliner Zeitung, u tekstu koji potpisuje novinar Mihael Majer, podsjeća da su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijer Kosova Aljbin Kurti prihvatili poziv visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost Josepha Borella da se sastanu u Briselu 18. augusta. Dijalogu će prisustvovati i specijalni izaslanik EU Miroslav Lajčak.
– Apelujemo na EU i Njemačku da nas podrže na putu diplomatije, poručuje ambasadorica Srbije Snežana Janković i zaključuje da je Beograd uvjeren da bi ubrzanje pristupanja Srbije EU donijelo trajno smanivanje napetosti.
Nema proširenja EU?
– Kada bi svi (potencijalni) kandidati bili primljeni u EU ona bi imala 36 članica. A zbog principa jednoglasnosti prilikom glasanja o ključnim pitanjima, to bi Uniju vjerovatno učinilo potpuno nesposobnom za donošenje odluka – to je ukratko teza teksta o problemima EU sa proširenjem koji objavljuje Frankfurter Allgemeine Zeitung. Autor Mihael Martens podsjeća da je francuski predsjednik Emmanuel Macron “često upozoravao da EU već sada loše funkcionira – a kako bi to bilo kada bi za stolom sjedilo više od 30 članica s pravom veta?” Podsjeća i da je njemački kancelar Olaf Scholz više puta rekao da “prijem novih članica mora da pratiti reforma principa jednoglasnosti”.
Ali, šta je s izgledima za reformu tog principa jednoglasnosti? Berlinska Fondacija za nauku i politiku (SWP), koja Bundestag i njemačku vladu savjetuje o vanjskopolitičkim pitanjima, nedavno je sumirala trenutni status te diskusije i njemački list prenosi izvode iz te analize:
– U analizi se na početku naglašava da se Berlin zalaže za proširenje broja pitanja o kojima bi se donosila odluka (kvalifikovanom, prim.red.) većinom, ‘pa i u svjetlu perspektive EU od 30+ država-članica‘. (…) Tim autora navodi i stav Evropskog parlamenta koji se zalaže za dalekosežan prelazak sa jednoglasnog na glasanje kvalifikovanom većinom u Vijeću šefova država i vlada, a kako bi se povećala sposobnost djelovanja EU. To se prije svega odnosi na ‘odluke o sankcijama u vanjskoj i sigurnosnoj politici, posebno nakon iskustava sa sukobom oko šestog paketa sankcija protiv Rusije i više od četiri nedelje unutrašnjih pregovora, koji se samo završavaju odbijanjem Mađarske.
– Autori naglašavaju da je teoretski moguće zamijeniti princip jednoglasnosti odlukama većine bez velikih promjena (lisabonskog) ugovora. Međutim, “manje države-članice, kao što je posebno Mađarska, ali i one srednje veličine poput Poljske, oštro se protive osnaživanju većinskog glasanja na račun jednoglasnosti.
Zato je, prema autoru lista Frankfurter Allgemeine Zeitung, “privremeni zaključak sljedeći: da bi se jednoglasnost ukinula potrebna je jednoglasnost. A jednoglasnosti o tome nema.”
Izvor vijesti: oslobodjenje.ba