Stiže nogometna revolucija. Udruženi pothvat uglađenog gospodina i zločinca
REVOLUCIJA se sprema u nogometu. Arsene Wenger, FIFA-in šef “globalnog nogometnog razvoja”, objasnio je kako je sjajna njegova ideja da se SP, ali i kontinentalna prvenstva, od 2024., umjesto svake četiri, igraju svake dvije godine.
To bi značilo rukometizaciju nogometa ili da se, za razliku od svake dvije godine kao dosada, velika nogometna natjecanja igraju svake godine. Kao u rukometu, po sistemu par-nepar bi se izmjenjivala europska i svjetska prvenstva bez barem godine predaha ili čekanja između njih.
Kvalifikacije za SP će se cijele igrati u jednom terminu
Epohalna novost je i način na koji bi se reprezentacije borile za odlazak na dvostruko češća svjetska prvenstva. Kvalifikacije za njih više se ne bi igrale godinu dana, u pet termina po deset dana u rujnu, listopadu, studenom, ožujku i lipnju, nego unutar samo jednog ili najviše dva termina, u ožujku i listopadu. Konkretno, Hrvatska u kvalifikacijskoj skupini za SP 2022. igra deset utakmica. Ubuduće ih ne bi igrala toliko, nego smanjivanjem broja reprezentacija u grupama maksimalno šest te tako da ne budu razvučene tijekom godine ili više, nego bi sve bile stiješnjene u dva kvalifikacijska prozora.
“To smo naumili kako bismo smanjili broj termina za kvalifikacijske utakmice, odnosno kako bismo ih grupirali u manje termina te na kraju svake sezone imali po jedno veliko natjecanje. Sve ostalo vrijeme igrači bi bili u svojim klubovima, kojima bi tako bili na raspolaganju cijele godine”, objasnio je Wenger u intervjuu L’Equipeu motiv za radikalne promjene.
Wenger: Iza ove revolucije nema nikakvog financijskog motiva
Čini se kao da FIFA nastavlja s onim što radi najbolje; do kraja cijedi ionako gustim rasporedom izraubane nogometaše kako bi si barem djelomično zadovoljila neutaživi apetit za profitom. Nadalje, vrijednost velikih natjecanja devalvira tako što ih čini apsurdno učestalim. Konačno, “najveću čast”, kako se nekada zvalo igranje za nacionalnu momčad, pretpostavlja držanje igrača kod klubova. Međutim, Wenger nam objašnjava da uopće nismo u pravu:
“Upravo suprotno. Ovom reformom ostat će isti broj utakmica godišnje, a nogometaši će rjeđe putovati na utakmice reprezentacija, što ih jako umara. Uspoređujući ciklus 2014-18 s onim 2026-30, ako ovaj prijedlog prođe, Leo Messi bi, primjerice, umjesto 300, putovao 130 tisuća kilometara. Osnovni cilj nam je poboljšati razinu igre i natjecanja te ljubiteljima nogometa pružiti ono što oni dokazano najviše žele – što više i što češće velikih utakmica. Iza ove ideje nema nikakvog financijskog motiva.”
FIFA ima samo dvije prednosti u odnosu na UEFA-u i europske klubove
U stvarnosti, iza ove ideje je ključan financijski motiv, ali i onaj borbe za moć između UEFA-e i prebogatih europskih klubova s jedne te FIFA-e i ostatka svijeta s druge strane.
Mi, europski ljubitelji nogometa, zaboravljamo da, premda je na našem kontinentu koncentrirano sve najbolje od tog sporta, kako na individualnom tako i na klupskom planu, Europa predstavlja tek mali dio “svjetske nogometne obitelji”. Točnije, glasačke mašinerije koja odlučuje kako će on i njegova natjecanja izgledati.
Kako je podsjetio Europljanin koji je šef FIFA-inog “globalnog nogometnog razvoja”: čak 166 od 211 članica svjetske nogometne federacije želi da se SP igra svake dvije godine.
I to je onaj jedini, ali iznimno važni trenutak kada u nogometnom svijetu Mauritanija ili Samoa vrijede više od Reala i Manchestera. FIFA, koja vlada svjetskim nogometom, njeni savezi ili reprezentacije, inače se ne mogu mjeriti s privlačnošću, značajem, prestižem i bogatstvom europskih klubova i njihovih natjecanja – Premiershipa, La Lige, Lige prvaka… ali imaju ono što UEFA i europski klubovi nemaju.
To su SP i njegov trofej. FIFA je, dakle, simbol svjetskog nogometa, odnosno njegovu dostupnost za organizaciju, sudjelovanje i osvajanje svima, a ne uvijek istima i to većinom Europljanima, uspješno ponudila kao mamac ostatku svijeta da u djelo sprovede ideju o SP-u svake dvije godine.
FIFA-ine prljave poslove i likove umiva ugledni stručnjak
Pri tome joj je najmanje bitno to što brojne i velike probleme globalnog nogometa nikako neće riješiti to što će se igrati dvostruko više svjetskih prvenstava. SP-i koji će se igrati rukometnom učestalošću donijet će joj daleko veći profit te učiniti heterogenu glasačku mašineriju sastavljenu od afričke sirotinje i arapskih milijardera sretnom.
Wenger, kao umiveno, ugledno i za najljepšu igru zabrinuto lice mračnjaka koji kreću u preuzimanje nogometa, a čije su namjere i životopisi daleko… “kontroverzniji” od njegovog, u svojoj PR ofenzivi nije naveo ono što je činjenica i zbog čega će mu plan uspjeti:
U gotovo 100 godina održavanja SP-a na njemu su nastupile reprezentacije 79 država. To znači da čak 132 članice FIFA-e nikada nisu gledale svoju nacionalnu momčad na SP-u. FIFA im daje povijesnu priliku da to prvi put uspiju revolucijom koja slijedi. Sa SP-om koji će se održavati svake dvije godine imat će 96 prilika plasirati se na najveće natjecanje, dok se u aktualnim ciklusima od četiri godine nude samo 32 mjesta.
Ipak, ni Wenger ni saudijski princ ne objašnjavaju kako će, primjerice, Afrika, koja će čak i na masovnom SP-u (od 2026. će na njemu sudjelovati čak 48 reprezentacija) imati samo devet mjesta, sa svoje 54 reprezentacije do tih devet sudionika SP-a doći u samo šest utakmica.
Ruglo koje će “poboljšati razinu igre i natjecanja te ljubiteljima nogometa pružiti ono što najviše žele”
Ne govore ništa ni o tome kako će navijači i vlasnici europskih klubova, koji preskupo plaćaju suvenire, ulaznice, kabelsku i nogometaše, svake godine izdržavati dva puta po mjesec dana bez nogometa, da bi im se onda u klubove vratili igrači iz reprezentacija iscijeđeni nakon što su u 30 dana igrali po šest utakmica za nacionalne momčadi.
Ničim nas nisu uvjerili ni u ono najvažnije i što stalno ponavljaju: Kako će ovakva nakarada “poboljšati razinu igre i natjecanja te ljubiteljima nogometa pružiti ono što oni dokazano najviše žele”?