Prije dolaska Osmanlija područje Kulen Vakufa bilo je sastavni dio Hrvatske i pripadao je Lapačkoj županiji, a tokom 18. vijeka u službenim turskim ispravama zvao se Džisikebir što u prevodu znači “Veliki most”.
Od nekad moćne utvrde, ovaj grad je došao do mjesne zajednice koja je prije rata imala blizu 5.000 stanovnika i spremala referat za podnošenje zahtjeva za osnivanje općine.
Danas ima oko 700 stanovnika. Pola ih živi u Kulen Vakufu, a ostali dolaze vikendom ili za praznike. Povratak je krenuo netom po okonačnju rata i sve je izgledalo optimistično. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, mještani su brzo uvidjeli da je ovdje nedovoljno uslova za normalan život i mnogi se odlučuju na život u Bihaću, dok neki žive i rade u inostranstvu.
“Uglavnom su to penzioneri, ima nešto i onih koji rade na željeznici i u Nacionalnom parku Una. Žene uglavnom rade u Centru za djecu bez roditeljskog staranja ‘Duga’. Zimi je ovdje sumorno, ljeti ima života jer dolaze turisti i naši mještani koji žive u nekim drugim gradovima i sredinama”, kaže mještanka Merima Mukanović.
Kaže da je život u Kulen Vakufu pomalo tužan jer nedostaju ljudi, a mnogi od onih koji su se vratili ovdje više nisu među živima.
Asim Grozdanić, iako je iz Orašca, ovdje je redovni gost jer samo tu, kaže, može kupiti novine u lokalnoj Pošti. Nekada je ovdje bilo života i fabrika, a danas uglavnom dani teku sporo u ustaljenoj svakodnevnici.
“Ovdje je sedamdesetih godina otvorena fabrika ‘Bebi triko’ u kojoj je radio oko 500 ljudi, uglavnom Kulenvakufčana. Bilo je još nekih manjih preduzeća, a danas se uglavnom živi od penzije i turizma”, priča Grozdanić.
I dok je vrijeme u ovom zaboravljenom gradiću na zapadu Bosne vraćeno unazad, ostalo je samo sjećanje na slavna vremena i period kada je ovaj bh. gradić dao prvog reisu-l-ulemu Mustafu Hilmi-efendija Hadžiomerovića.