Direktorica Klinike “Dr. Fran Mihaljević” Alemka Markotić bila je gošća emisije Nedjeljom u 2. Žena koju mnogi u Hrvatskoj nazivaju junakinjom odgovarala je na mnoga aktuelna pitanja ali pričala i o svom angažmanu u ratnom Sarajevu i životu u BiH.
Kako se nosite s epitetom junakinje?
“Ne doživljavam se tako, pa ni moj tim iz Stožera. Mi smo profesionalci, samo radimo svoj posao i to je to. Preuzeli smo odgovornost, ne samo u stručnom i organizacijskom smislu nego i u području komunikacije prema ljudima. To je sada velika obaveza. Velika je stvar ako smo uspjeli istovremeno smiriti ljude i upozoriti ih na opasnosti.”
“Danas je Cvjetnica, to je proslava Isusova dolaska u Jeruzalem, a za tri dana su ga htjeli razapeti. Nadam se da mi nećemo završiti tako.”
Kažu da ste vodeća hrvatska infektologinja. Jeste li?
“Ne, ja sam sada najeksponiraniji infektolog. Imam brojne kolege koji su bolji u određenim područjima. Ne možete biti najbolji u svemu. Dijelom se bavim opasnim uzročnicima bolesti.”
Kako komentirate najnovije informacije? 56 novih slučajeva, troje ljudi je umrlo.
“Držimo se stabilno, no nema opuštanja. Još je prerano za bilo kakva opuštanja. S druge strane, brojka umrlih se ipak povećava, a to smo nažalost očekivali.”
Kako znamo da je osoba umrla od korone, a ne od prethodnih teških bolesti?
“To je teško pitanje. Da je osoba bila zdrava, možda bi preživjela ovu bolest, ali to su nagađanja. Ne samo za ovo nego i za ostale bolesti, ovakvi tipovi zaraza predstavljaju visoki rizik. Ako imate određene bolesti, morate se čuvati svih zaraza.”
Rođeni ste u Zagrebu i onda ste stjecajem okolnosti otišli u Bosnu i Hercegovinu. Tamo ste se školovali i radili. Kako je došlo do toga?
“Rođena sam u Zagrebu, roditelji su mi završili pravo. Majka je završila Gornjogradsku, a otac gimnaziju u Imotskom, inače je iz Hercegovine. Majka je iz Bosne. Tamo su imali kuću, mogli su dobiti posao u velikom industrijskom kombinatu koji je brojio 14.000 zaposlenika. Kao vrsni pravnici bili su vrlo cijenjeni i prihvaćeni. Dan danas se neki pojedini pravni stručnjaci sjećaju mojih roditelja na prostoru cijele bivše Jugoslavije.
Jedan od razloga zašto sam otišla u BiH je to što je moj otac bio optužen da je sudjelovao u studentskim demonstracijama. S brojnim kolegama, i s prava i drugih fakulteta, završio je na otoku Sv. Grgur gdje je proveo dvije godine na preodgoju. To nije bio jedini razlog, ali bilo mu je bolje da se makne nego da bude u fokusu kao politička osoba što u suštini nije bio.”
Volite BiH?
“Da, naravno. Volim i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Doživljavam ih kao svoje dvije domovine i obje ih volim.”
Kako ste se odlučili za angažman u ratnom Sarajevu?
“Dijelom naivno, a dijelom jer nisam htjela da me se tjera s mog. Nažalost, vidjeli smo sve što se događa u Hrvatskoj, međutim u BiH je tada postojala vrlo naivna vjera – neće nas, mi smo multikulturalni. To se pokazalo neodrživim i naivnim. Drugo, bila sam liječnik u gradu u kojem sam studirala i radila, pa sam mu bila dužna nešto i dati. Imala sam dvije prilike da napustim Sarajevo na početku rata – odbila sam. Provela sam u Sarajevu period od 1992. do 1994. godine. Napustila sam grad 5. februara, na dan masakra na Markalama.”
Izvor vijesti: oslobodjenje.ba